ПОЧЕТНА

БИОГРАФИЈА

ПОЕЗИЈА
 SRPSKI  ENGLESKI RUSKI
ПРОЗА КОНТАКТ
 

ŽEĐ LJUBAVI

 
(deo iz prvog romana u prozi)

Svanulo je.Probudih se od sebe.Kroz šumu krenusmo.Modra beše u jutarnjoj lepoti!Vlaga se skupljala po cipelama.Rosa svetlucaše u nepokošenoj travi.Dugo smo išli,čas penjući se uz padine,čas spuštajući i gazeći utabane staze koje prvo napraviše životinje,pa ljudi zatim ugaziše i proširiše.Drveće nas je krilo od sveta,i ptica tek po koja nas je videla.Dugo smo hodali!Kroz ovakav predeo,čini ti se da je duže nego obično, tajanstveno,nedostižno.Za nas još čudnije,da nam niko nije pominjao,ovaj doživljaj da nas,snaći će!
   Misli su zaokupljale o svakodnevnim sitnicama i povratku,o pripremama za velike životne stvari.O pregršt obaveza,o tome kako mi baš one,oduzimaju koncentraciju da se posvetim,uvek i do kraja,stvaranju kreativnih znamenja,o tihom životu uz sve to.O svemu što će doći,i što prođe.Ne isključuje se desni korteks u glavi,jer uvek traži sintezu svega što se u njemu nezavršeno nalazi.Leva misli,razvija,gomila reči,logikom vezuje,preračunava se desna odgovara,iznalazi,smiriti se ne može dok ih ne nađe.Ritam,ritam potrebuje.
   Ugledah je!Beše mala i lepa,utopljena u prirodu,oko nje blistalo u zelenosti svojoj.Od drveta, stamena,udobna i mala.Čini mi se,metuzalemski stara,iako spolja obnavljana.Došlo mi da je poljubim ko najrođeniju dugo nevidjenu familiju.Zvala me opčinjeno da stupim u nju.Prizvala jecajem andjeoskog miloglasja.Uđoh,treperavo,te spustih glavu,ne usudivši se pogledati oko sebe,od koncentracije prisutnosti vremena koje stoji,ne miče se.Ni ne sećah se svojih misli,ničeg više,sve tu,nalazilo se.I juče,i sećanje na budućnost.Sve u jednostavnosti  jednoće,prisutnosti sveobuhvatne.Iz mene kao da izviraše potreba,za ispunjenjem,s višim i jačim no što i u jednom ljudskom biću ikad postojaše.
   Puž iz kućice što izašao izlete i oslobodi se.Pohita za čim žudnjaše,tragajući da čuje,vidi,omiriše,šta li to je!Pokloni se duboko,srce ustreptalo mu je,oseti početak nečeg,što kad pesma prestane znaće doživeo je.Ču se,prvi stih,u slavopoju najlepšeg instrumenta što ikad stvoren,glasa pevača grla što skale su mu poznate.Neko pevao je.A duše naše treperele,puževe antenice na kom oči behu izvijale,a vitko telo snažilo u stajanju van kućice.
   Čudesne li lepote oko nas,neizrecivo iskazane,rečima teško objašnjive,čulima mirisne,najlakše srcu shvatljive.Prisutan tu je.Kucao snažno,a tiho na vratima istog.Rešen, samo našom voljom i priznanjem potrebe da udje.Kako lepo s njim u dodiru biti je.Celog prožme..Uznese.Ispita,dok sopstvene oči gledaju sebe.Osećanja ushite,bol zapeče,setiš i onog što sakrio od sebe.Rana solju usklikne,vrisne,shvati,stiša.Lečiš.Zdrav postaješ.Ničeg sem tebe i celog sveta tvoj sadržaj je.
   Nešto nestvarno useljava se.Shvataš, bez kog,postojanje ne priznaje tvoje se.Svi trebaju i bez njega smisao ničeg nije.Samosvest o svetu,nutrina puževe kuće postaje.Sigurnost ne dvojivo vezana,ne napušta te.Lomi te lagano,na sve pristaješ.Želiš oslobodjenje,trivijalnost stvarnosti odbija se.Srž spoznaješ.Života lice i naličje ne plaše te.Vrednost čovečanstva i zov čuješ,ništa van sabornosti življenja,večno biti nemoguće je.
   Pesmu čuješ.Pogledaš oko sebe, u zanosu svi tebi se čine.Realnost vas drži i veže,ničeg ovde imaginarnog nije.Sve pravo, izistinsko,bolji no išta,ikad beše.Glas tvoj pevati počinje.Jecaji jeke od tebe izlaze.Jecaji jeke,sloboda moja je.Jecaji jeke,ovde nebo je.Čudih se prvomahno,tad smelo stupih i neiskazljive radosti u mene useliše.
   Pevaš,pevam i ja čujete li me.Ode životu čarobnom od mog bića izlaze.Čujem i vas hrabre,pomalo stidljive.Za slobodu, hrabrost potrebuje.A ljubav strah odagnjuje.Ko jedan glas čujemo se.Pratimo Pevača što uzdah poznaje.Što čisto grlo u njem‘.Iskustvo vekova iz njeg‘ huči i čuje se.Milozvučno pesme,bića naša lome.
   Puževo gipko i kruto telo,postaje mekše i savitljivije.Opustilo od kad ceo izadje iz kućice.Tu sam. Plovim, mirišem kedrove grede,osluškujem tajne srca koje odabrani pre mene vekovima ovde ostaviše.Zov daljine čujem,sećanja budućnosti čekaju me.Tajna još po koja čeka me.Srce slomih,sretoh čoveka glave bele,odoh,i rekoh mu sve.
   Čudim,a opet sve nekako jasno.Nov postadoh,sveg starog oprostih,obrazih,novo žitejskoje.U  meni raste,lice postaje svetlije.
   Puževi spustili antenice,kućice,prazne ostadoše.Događa nešto.Svet i sebe u dimenziji realnosti u nama i oko nas prisutan je.Pevam, pevam iz sveg grla,tihim glasom koji budi mrtve.Dodje novo,pravo,u čemu seme pšenice rodne,živo je.Tajne neba slavimo,pesmu nad pesmama pevanje,ovde u nas useli ono se.
   Čašu zlatnu kojoj klanjam se,gledam i radujem joj se.U njoj osećam,najvažnije nalazi se.U njoj ljubav neiskazna,s dobrotom duše pomešana.Njoj slobodno pristupajte.
   Reči vredne iz usta izlaze.Koraci lagani,primiču joj se.Srce treperi,hrabrost useljava se.Prilazim Tebi,okrepi me.Sve u Tvojim sigurnim rukama nalazi se..
   Stadoh,u kolenima savih se,pognuh,da sadržaj čaše primim.
   Ozarih se.O, lepote,o dobrote o ljubavi presvete.
   O,nebesa hvala,za dar što sad,spoznala malenkost moja,napokon jeste.
 
                            *                        *                           *
 
 
EPSKA POEZIJA   

SAGA O SRBLJIMA (deo)

Nedelja, 21.o4.2oo2.
iznenada nadahnuta počeh pisati:
 
A potonja pokoljenja ti se odmetnuše, moj Jovane,
današnji muškarci mest’  brkove da suču počeše noge da briju!
Oli čojstvom, druge od sebe da štite,
mrzitelji sebe i ljudi postaše,u srcu čovekoubice!
Što ti reče Jovane, ko brata mrzi to upravo jeste!
 
Mest’ u Crkvu pričešće, groždjanim sokom da zaslade,
odaše pijanstvu, po ulicama loču i valjaju se!
Mest’ od bližnjih da im pomognu i od Boga da traže,
smisliše droge, te fantazmima praznim robuju,
a bilo bi im divno da mozak molitvom ljubavi ispunjavaju!
 
Odmetnulo ti se pokoljenje potonje, moj Jovane, odmetnulo!
Nema ti Mandušića Vuka,
da govori kako svaka puška u njegove ruke biće ubojita.
iliti njegova žena ka violina, svirana.
Već sad muškarčine s muškarcima liježu,
a s ženama se samo javno prikazuju,
i novcima lažnu muškost kupuju.
Njime se kite, jer pameti nemaju!
E, moj Jovane, sećaš li se kako je bilo!
Čekala te kod kuće žena od varnice,
mirišući na pogače i mlijeko diječje.
Odlučna i nježna u isto vrijeme,
daleka i krotka da ti pamet stane!
Moj, Jovane, Jovane moj, đe su ti sad gusle znaš li jadan,
đe ti gusle ostadoše! Ponese li ih kad nam ode?
Sviraš li ih tamo, no li čekaš na nas, doći ćemo i mi skoro?!
E, Jovane, Jovane, lijepo ime ti dadoše,
Bogu mio, a i ljudima omilje!
E, Jovane, Jovane, moj sokole!
Nije danas vrijeme ko što nekad biješe!
U Crkvu odlaze, srce iskreno im nije,
na slave te dočekuju, za njih to umorna gozba jeste!
E, Jovane, Jovane, ljube te i ruke pružaju,
a kradu i lažu dok u oči te gledaju!
Ukoravaj ih Gospode, što čekaš li?
Neće pred lice ovaki Ti izići.
Ubiće nas sujetom vodjeni.
Ne daj Bože, da nas više ne bude.
Razmnožavaj i obužuj ovaj narod Jovane,
ako Boga znaš, a znadeš i poznaješ.
Dok ti se ne pokaje, ne ostavljaj grešnike!
Mira mu ne dadni, dok na koljena ne padne,
i iskrenim srcem oproštaj od Boga zatraži!
Ne napuštaj, Jovane, ne napuštaj!
Vuci namnožiše, medj‘ ovce ko jaganjci uvukoše,
novcima duše kupiše!
Neznanje iz naroda izvire,
ubiće nas Bog, ako li pameti ne prizovemo se!
Zaboravit‘ dva stiha  iz zaveta hoće da nas nauče,
za predanje svetih i isceljenje da je verom u mošti moguće!
Ko moda vuci dodjoše, nogu obrijanih, s prstenjem na rukama,
mahajući razmetljivo parama!
A ti nedaj Bogu mili, nedaj da nam narod propadne!
Nauči ih da nije sve u tradicije držanje radi nje same,
već u preobraćenju srca, sve je!
Nauči ih da vole i praštaju!
Kad zgriješe, što brže pokaju!
E, moj Jovane, Jovane moj!
Lestvicu si nam ostavio, a bez pameti odavno ostadosmo!
Kad bi nas prazne taštine napustile bili bi smo velike ljudine!
Nedaj da narod u gluposti poveruje,
dečje i nesvesno vladanje u had da ih odvede!
Poteci, dodji, Hriste, Ti naš jedini i najveći Sveče!
Nadahnuo Jovana, Luku, Mateja i Marka, sve si nadahnuo,
ali jedino u Tebe jeste spasenje!
 
Gospodaru sveg duha i tijela u rukama Tvojim sve je od početka!
Alfa i Omega Ti si svega! Večna slavo dolazećeg vremena!
U zagrljaj hrlim verom smelo, želim biti s Tobom doveka
duhovno jedno!
I kad budeš sudio narodu našem,
verujem dobro proćićemo! Žedni krvi tudje nebesmo!
Nenaučeni Hrišćanstvu sebe zavadismo,
Ne daj da nam glave dodje ne ljubavno nejedinstvo!
Od kud dodjosmo više nije važno, kud ćemo,
Tvojim putem od pamtivjeka zapisano!
Suviše dobro poznaš čoveka i prirodu njegovu.
Volja slobodna,  znaš, nije nam uvijek dobrog donijela!
I ljudska mudrost često beše glupa, još češće bezumna!
Bez tebe prazna i bez smisla!
 
Današnji čovjek junak iz epske pjesme nije, već čuvat‘ se
mora od nevidnog zla! Smrt mu dolazi iz neba u tren oka,
ni kako ni otkud on ne zna, bez zvuka smrt ga dotakla!
To ti je samo da opravda, da smrti protiv tudjeg mesa
i krvi odje nema, već protiv nevidljivog zla duhova
pakosti i zavisti što se nakupiše pod kapom Neba!
U pitanju tvom, leži i odgovor!
Ko su ti duhovi zla?!
Najgore ti je oružje, ako još ne sazna,
u čovjeku u bolesti njegovog uma zla!
To je oružje kog čuvat‘ se ni ne znaš kak‘.
Nazovi gam taštine ego bomba nuklearna,
nazovi ga sujetna samoljubivost, mirisa narcisa, ubojita sprava!
Kako oš’‚ nazovi, dodje ti na isto!
Ubiće te u tren oka, u umu svom čim te spazi,
a ne svidjaš mu se ni on ne zna što,
ali si mu se nešto zamjerio, čim na vrata, si ušao!
Toga treba da se čuvaš ako kako znaš i umiješ,
a ako ne znaš, naučiti trebaš!
Uopšte čovječanstvu ne trebaju klonirana ljudska bića
za vojnu spremna, u svakom čovjekoubici živi iza mržnje
krijući se klonirani Hića!
A to zovu samo osećanjima prolaznim! Prolaznim!
Ko prolazi! Ljudska psiha ubija najlakše, najgore, najbolje, prvo drugog,
eliminišući te ko kompjutersku grešku, a poslije sebe lagano,
na tanane, nežureći, jer u samoljubivoj gluposti ni ne misli da zlo si čini.
Čini mu se, diše bićem cijelim!
Ti sad shvati i razumi i prihvati ako m‘oš i  oš’!
Života i odbrane bez mudrosti tebi nema nikako bez Gospoda,
moj Srbine, kojim god jezikom pričao!
 
O, Savo, da nas čuti mo‘š, O, Savo, što nazvaše te Sveti!
Neki idola načiniše od tebe,
Svetosavci zovu se, kažu oni „pravi“ jesu!
A jednu ženu imaju u Ameriku, nerazvedenu,
jedno dijete vanbračno u vojsku kad bejahu načiniše,
zabavljaju se sa jednom ko zna koja je po broju,
a traže neku „finu“, jer misle da to oni jesu!
To ti je realnost! A ti bi se za glavu uhvatio da Srbiju danas vidiš!......

 

Free counter and web stats

Copyright © 2009 -

Христина Анђелић, Београд - Сва права задржана